I nikad nisam kupila cvijeće za sebe.
Ne.
Ovo nije bila slučajnost.
Pedeset šest je bilo previše precizno.
Uzela sam najveću vazu koju sam imala ispod sudopera.
Bila je to antikna staklena vaza koju smo dobili kao vjenčani dar, vaza koju jedva da sam koristio svih ovih desetljeća.
Napunila sam ga vodom i počela saditi ruže.
Tada mi je nešto oštro okrznulo palac.
“U.”
Naglo sam povukao ruku, očekujući da ću osjetiti trn.
Ali nije bilo tornja.
Duboko unutra, među svježim ružama, bilo je nešto čudno.
Nešto žuto.
Nešto je slomljeno i izblijedjelo.
Papir.
Pažljivo sam ga otkačio.
Trebalo je predstavljati ružu.
Barem sam tako mislio.
Netko je presavio stari list žutog papira u oblik cvijeta, ali tko god je to učinio očito nije imao talenta za fini rad.
Latice su bile neravne.
👉 Haz clic en el botón de abajo para continuar leyendo.
Página 2 de 10
