Službenik za proračun već je bio na pola puta natrag do svog kamioneta kad sam potrčao do vrata i pozvao ga.
Oprostite! Jeste li sigurni da je ovo cvijeće za mene?
Zastao je na trenutak, provjerio ploču pod rukom i ponovno pogledao naljepnicu.
“Marija?”
“Da.”
“Onda su vaši, gospođo.”
Uputila mi je pristojan, ali pomalo iznenađen osmijeh, onakav izraz lica kakav mladić ima kada starijoj ženi koja očito živi sama daje raskošan buket cvijeća.
Ugodan dan.
Zatim je ušao u svoj kombi i nestao niz ulicu.
Stajala sam na pragu, jedva sposobna pogledati preko ogromnog buketa koji sam nosila u rukama.
Žute ruže.
Deseci njih.
Njihov miris prožimao je svježi jutarnji zrak dok ih je nosila u kuhinju i pažljivo stavljala na stol.
Nešto u vezi s buketom me je činilo neugodnim.
Pa sam ih prebrojao.
Onda sam ih ponovno prebrojao.
Pedeset i šest.
Moja je ruka ostala ukočena poput daske na posljednjoj stabljici.
Pedeset i šest žutih ruža.
Danas bi bila moja 56. godišnjica braka.
Nekoliko trenutaka sam ih promatrao.
Nitko mi više ne šalje cvijeće.
Većina mojih najboljih prijatelja je preminula, a oni rijetki koji su ostali sigurno ne bi potrošili stotine dolara na tako raskošan paket.
Živio sam štedljivo zahvaljujući svojoj mirovini.
👉 Haz clic en el botón de abajo para continuar leyendo.
Página 1 de 10
